| |
|
Moderni PC nije otkriće jedne osobe. Nijedan povik "Eureka!" nije označio početak razvoja.
Umjesto toga, njegova povijest je priča pojedinačnih napredaka, probijanja granica i zastoja koje se protežu barem pet tisuća godina unatrag sve do otkrića abacus-a (računaljke sa kuglicama) u Mezopotamiji. Ova kratka povijest donosi kratak pregled nekih od važnih ljudi i događaja u revolucionarnom prijelazu od računaljke sa drvenim kuglicama do multimedijalne radne stanice.
Mehaničko razdoblje
U ovom vremenu mikroelektronike, računalne komponente nisu samo moćne već i nedokučivo male - njihovi atomi, a ne centimetri su ono što je važno. Ali prethodnici današnjih računala bili su mehanički: bili su napravljeni od zubaca, osovina i klizača dovoljno velikih da ih se može sastaviti rukama, i njima se nije upravljalo tipkovnicom i mišem već brojčanikom i ručicama.
Najranije proboje ostvarili su ljudi poput Leonarda da Vincija, koji je 1500. dizajnirao jednostavan mehanički kalkulator, i William Oughtred, koji se ranih 1600-tih dosjetio kliznog pravila, alata koji se držao u ruci a služio je za ubrzavanje aritmetike koji se još uvijek koristio u školama tristo pedeset godina kasnije. Do 1640-tih, francuski matematičar Blaise Pascal otkrio je stroj sposoban množiti i dijeliti kojeg je kasnije poboljšao Gottfried Leibnitz, isti čovjek kojem je pripisano postavljanje principa binarnosti - brojevnog sistema sastavljenog od nula i jedinica koji je fundamentalni jezik kojim govore sva moderna računala.
Međutim, za najveća postignuća mehaničkog razdoblja zaslužan je britanski matematičar i izumitelj Charles Babbage, čiji izumi uključuju Difference Engine (Diferencijski Stroj) (na slici) i Analytical Engine (Analitički Stroj) godine 1883. Iako je umro prije no što je stroj mogao biti izgrađen, Analitički stroj mogao je ne samo izaći na kraj s kompleksnom matematikom, već je mogao biti programiran da rješava razne vrste problema i donosi odluke utemeljene na vlastitim rezultatima - najavljujući tako skok od kalkulatora do "pravog" računala. Babbagov "partner u zločinu" bio je nitko drugi do Ada Byron - alias Lady Lovelace, kćer pjesnika Lorda Byrona - koja se u današnje vrijeme ponekad opisuje kao prvi računalni programer svih vremena.
Bušene kartice i elektronke
Tek krajem devetnaestog stoljeća računala su se počela pokazivati korisnima. Upravo prije popisa stanovništva 1890., vlada SAD-a raspisala je projekt natječaja kako bi pronašla najdjelotvorniji način brojanja zapisa svog, ogromnom brzinom rastućeg, stanovništva. Pobijedio je njemački useljenik Herman Hollerith, čiji su tabulatorni elektronički strojevi čitali podatke sa bušenih papirnatih kartica, štedeći brojne godine ručnog brojenja i označavanja bitnog mjesta na kartici kojom prilikom se računanje prikazalo u dobrom svjetlu sa obradom podataka kao i pri obavljanju kalkulacija. Hollerithova računalno-tabulatorno-zapisna kompanija jačala je sve više i više, i 1924 sjedinila se sa suparničkom kompanijom kako bi oformila International Business Machines - IBM - koja je izrasla u jednu od najznačajnijih sila u računalnom dizajnu.
U međuvremenu se razvijala elektronka, na kojoj će izrasti nova generacija računala. Cijevi su obavljale isti posao kao i mehanički i električni prekidači, ali su bili u stanju prespajati tisuću puta brže, omogućujući sasvim novi nivo računalnih brzina. Ova tehnologija dosegla je vrhunac u strojevima s obje stane Atlantika tokom drugog svjetskog rata. Britanci su je iskorištavali u svojem snažnom stroju za razbijanje šifri, Colossus-u, ali značajniji je bio američki ENIAC (Electronic Numerical Integrator and Computer), razvijen između 1943. i 1945. kako bi izračunavao putanje. Sadržavajući skoro 17500 elektronki, ENIAC je bilo prvo višezadaćno računalo i moglo je zbrajati 5000 brojeva ili izvršavati četrnaest desetoznamenkastih množenja u sekundi - čineći ga oko sto puta bržim od njegovog najbližeg suparnika.
Dok se ENIAC gradio, njegovi dizajneri J. Presper Eckert i John V. Mauchly udružili su snage s još jednom ključnom osobom, matematičarom Johnom von Neumannom, kako bi radili na novom stroju. To je rezultiralo s EDVAC-om, prvim računalom koje je imalo pohranjeni program. Ovo je bio pravi probitak umjesto provođenja sati ili čak dana okretanja potenciometara i stiskanja tipki kako bi naložili računalu da izvrši određenu zadaću, komande su mogle biti upisane brojevnim kôdom i pohranjene unutar stroja. Ovo je sve učinilo puno bržim, ali što je još značajnije popločalo je put programskim jezicima iz 1950-tih - što je zauzvrat dovelo do razvoja modernog softvera.
Tranzistori i mikročipovi
Unatoč svoj brzini, ENIAC je naglasio nedostatke tehnologije elektronki: bio je 45 metara dugačak, težio oko 30 tona, proizvodio je toliko topline da je redovito trošio i gutao elektricitet u tolikim količinama da su se svjetla u susjednim gradovima prigušivala svaki put kad bi se stroj palio. Ovi problemi uskoro su nadvladani prispijećem silikonskog tranzistora. koji je bio bolji od elektronke pri kontroliranju toka elektriciteta dok je istovremeno bio puno manji i stvarao znatno manje topline. Tranzistori su izumljeni u dalekim 1920-tima, ali tek 1954. pouzdani silikonski modeli su poslovno proizvođeni, donoseći mala, pouzdana i dostupna računala značajan korak bliže.
U sljedećim godinama došlo je do rođenja mikročipa ili čipa - jednog komada ploče koji sadrži mnoštvo tranzistora. Kako je vrijeme odmicalo, čipovi su postajali sve snažniji i manji, dok 1971. kompanija zvana Intel (Integrated Electronics) nije izdala svoj 4004 čip, prvi mikroprocesor. 4004 je kombinirao 2300 tranzistora i sve osnovne elemente računala na jednom čipu, i u prostor od nekoliko kvadratnih centimetara smjestila istu računalnu snagu kao i 17500 ENIAC-ovih elektronki. Ovi razvoji, kombinirani sa velikim napredcima u programskim jezicima i ostalim probitcima - poput izuma diskete - omogućili su proizvodnju manjih i bržih računala, koja su bila fleksibilnija i manje teška za korištenje.
Računala postaju osobnija
Usprkos svim napredcima, računala su ostala u sferi velikog biznisa, akademika i vlada, i tek se 1975. prvo, otprilike osobno računalo, nešto što su pojedinci mogli priuštiti, pojavilo na tržištu. Stiglo je u obliku MITS Altair-a 8800, koji se isporučivao sa Intel procesorom i 256 bita memorije - otprilike milijunti dio količine koja se nalazi u pristojnom PC-u današnjice. No nije Altair bio slab samo u području memorije: nije imao ni tipkovnicu ni monitor.
Instrukcije su se davale malim prekidačima a rezultat je prikazivao predloške od crvenih svjećica - odličnih za disko, ali ne za puno više od toga.
Ali ovo se uskoro imalo promijeniti. 1977., Stephen Jobs i Steve Wozniak proizveli su Apple II, koji je, sa svojim otmjenim plastičnim kućištem i utičnicom za video izlaz (omogućujući vam korištenje vašeg televizora kao monitora), u trenu postigao uspjeh. Dok su se za Altair prvenstveno zanimali entuzijasti i ljudi iz hobija, Apple II je zapravo bio koristan za ne-gigantske biznise, i počeli su se pojavljivati programi koji su štedjeli sate ručne obrade brojeva, uključujući i prvi, ikad napravljeni program proračunskih tablica, VisiCalc.
U ovo su vrijeme cijene komponenti strmoglavo padale i razna jeftina računala su se počela pojavljivati na tržištu. Do kraja 1970-tih, lepeza strojeva postala je dostupna za nekoliko stotina dolara, kao na primjer Radio Shack TRS-80, koji je postao jako popularan u kućama i školama.
PC je rođen
Sljedeća velika prekretnica došla je 1981., kad je IBM izdao njihov prvi Personal Computer (osobno računalo) - IBM PC - koji je bio nacrt modernog PC-a. Iako je dizajn bio dobar, nije samo računalo učinilo IBM-ov novi stroj tako popularan: bila je to odluka kompanije da kažu svijetu, i to skoro u detalje, kako PC radi i kako je izgrađen. IBM je učinio ovo u nadi da će ostali razvojni programeri proizvoditi dodatne dijelove hardvera koji bi bili kompatibilni sa PC-om - što su oni i radili, i to na tone.
Razvojni programeri su se uskoro dosjetili kako nisu ograničeni samo na proizvodnju dodataka; bili su u stanju proizvoditi svoje verzije cijelih strojeva i prodavati ih jeftinije. Ovo je bilo moguće jer je IBM držao patent samo za BIOS (basic input/output system); vidi str.337), i pošto je većina internih komponenti PC-a kupovana kao gotov proizvod od drugih proizvođača. Uskoro su računalne kompanije posvuda proizvodile svoje vlastite kopije IBM dizajna, i mogli su koristiti iste programe, omogućujući da se podaci lako premještaju s jednog stroja na drugi. Ova računala su generalno bila poznata kao IBM-kompatibilni PC-ovi, ali nije prošlo dugo da je PC postao generalni izraz za opisivanje bilo kojeg računala zasnovanog na IBM-ovom originalu.
Uspon i uspon Microsofta
Kad je IBM dizajnirao PC, naručili su od mlade Micro-Soft kompanije (kasnije Microsoft) pravljenje najvažnijeg, operativnog softvera sustava, ili OS-a. Zvao se Micro-Soft Disk Operating System - MS-DOS - i, iako ga je razvijao IBM, Microsoft je mudro zadržao autorsko pravo. Klonovi PC-a počeli su se pojavljivati sa svih strana, a na skoro svima je bio instaliran MS-DOS i, iako Microsoftov osnivač Bill Gates to tada nije znao, ovo ga je uskoro imalo učiniti najbogatijim čovjekom na svijetu.
Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve teže novim računalima ozbiljno pristupiti na tržište. Cijenom povoljni strojevi poput Commodore-a 64 bili su vrlo popularni kod kućnih korisnika, ali svaki novi sistem koji se namjeravao natjecati sa PC-om suočavao se sa problemom što nije mogao koristiti sav softver koji je već bio napisan za korištenje sa MS-DOS-om. Drugi operativni sistemi bili su predlagani od strane IBM-a i drugih, ali nikad nisu uhvatili korijen ili nisu uspjeli zadobiti popularnost Microsoftove opcije. MS-DOS PC još uvijek je bio suočen s ozbiljnom konkurencijom od etabliranih proizvođača poput Apple-a, koji je međutim, predstavio LISA i Macintosh (Mac) 1983. odnosno 1984. Ovo su bili prvi operativni sustavi koji su koristili Graphic User Interface (grafičko sučelje) (GUI), što je značilo da je korisnik, umjesto tipkanja kodiranih instrukcija stroju, mogao pokretati programe i organizirati datoteke koristeći miša kako bi mogao kliknuti na ikone, prozore i padajuće izbornike.
Ubrzo nakon toga, Microsoft je predstavio vlastiti GUI operativni sustav: obrada MS-DOS-a nazvana Windows. Mnoge osobine bile su vrlo slične onima sa Apple sistema, i Apple je smjesta zaprijetio Microsoftu sudom, tvrdeći da su pokrali njihov dizajn. Na kraju, Microsoft je pristao plaćati licencu Apple-u za određene elemente dizajna, i uspjeli su to aranžirati tako da su te osobine smjeli koristiti i u budućim Microsoftovim programima. Međutim kad se Windows 2.0 pojavio 1987., Apple je smatrao da je Microsoft prekoračio granicu i ovog puta ga uistinu odveo na sud zbog kršenja autorskih prava. Microsoft je dobio parnicu, djelomično zbog ranijeg licencijskog ugovora a dijelom zbog toga što je Apple izvorno koristio ideje koje je razvio Xerox za ne-osobna računala. Ovo je učinilo lakim Gatesu i kompaniji zauzeti stav "No dobro, možda to nismo izumili mi, ali niste ni vi..." - ili nešto u tom smislu.
A ostalo je povijest
Kako je vrijeme prolazilo, PC-ovi i Mac-ovi držali su svoje pozicije kao najpopularniji sustavi, a Windowsi - nakon izdavanja verzije 3.0 godine 1990. - postali su dominantni PC sustav. Strojevi dizajnirani za stvari koje PC-ovi i Mac-ovi nisu dobro obavljali nastavili su bivati uspješni: Atari ST i Commodore Amiga, na primjer, bili su popularni za igranje do kraja ranih devedesetih. Ali s usponom specifičnih stanica za igranje poput onih koje je napravio Nintendo i stalno povećanje raznovrsnosti PC-a, računala poput ovih počela su otpadati iz utrke, ostavljajući utrku s dva konja, PC-a sa Windowsima i Mac-a.
I kako sada stvari stoje, ova situacija teško da će se promijeniti. Jednom kad kompanija ili korisnik ima podatke i programe za jednu platformu, prebacivanje s jedne na drugu može biti velik, i potencijalno skup, prevrat. Promjena na duge staze, međutim, već je u zraku. Rastući broj biznisa i kućnih korisnika započeli su premještanje ka besplatnom, open-source softveru, zamjenjujući Windows za Linux te s komercijalnih aplikacija ka besplatnima koje kreira i ažurira široka programerska zajednica. Microsoft tvrdi da nije suviše zabrinut ovom prijetnjom, ali mnoge njihove akcije - uključujući akcije njihovih direktora - sugeriraju suprotno. Stoga, pošto monopol Windowsa neće tako brzo nestati, moguće je da je Microsoftov vrhunac snage bio i prošao.
A što se tiče budućnosti hardvera, tendencija sve bržih strojeva u sve manjim kutijama izgleda da će se teško usporiti. A tu je i "međusobno zbližavanje" uređaja, gdje razlika između PC-ova, televizora, hi-fi-eva, mobitela i svih ostalih vrsta elektroničke opreme postaje sve zamagljenija sa prolaskom svakog tjedna. Logički zaključak je da u određenom, ne tako dalekom trenutku, više neće biti koncepta "osobnog računala" kao takvog - već će biti samo nešto visoko-tehnološko, sa Internetom, ovakvo ili onakvo, svih oblika i veličina. Ovaj proces se, zapravo, već događa, ali bez sumnje će proći još nekoliko godina, ili čak dekâda, prije no što koncept PC-a nestane iz povijesti.
|
|
Affiliates
|
