| |
|
Bog i tsunami
|
|
Datum objave: 15.03.2011.
|
U vremenima velikih katastrofa, poput potresa popraćenog razornim tsunamijem u Japanu, u kojima stotine, tisuće i deseci tisuća ljudskih života nestaju u svega nekoliko sekundi ili minuta, čovjek ne može a da se ne zapita o smislu života i uzroku silnih patnji kojima je izložen on i njegovi bližnji.
U potresu u Japanu stradalo je desetak tisuća ljudi, a bez domova i/ili života ostale su žene i djeca, stari i mladi, zdravi i bolesni, zli i dobri, vjernici i ateisti. Tko je uzrok tolikom stradanju – vrag, čovjek, priroda, splet nasumičnih okolnosti? Zašto bi dobri, milosrdni i pravedni Bog koji toliko voli ljude da je i vlastitog sina žrtvovao na križu dopustio bilo kome ili bilo čemu da počini takvo zlo?
Iako će mnogi vjernici i oni koji se smatraju vjernicima vjerojatno ostati iznenađeni i začuđeni, u Starom zavjetu postoji odgovor na pitanje tko je odgovoran za katastrofe – tko stvara tamu i tko dovodi nesreću, tko čini sve to:
(Izaija 45:7)
"Ja sam Jahve i nema drugoga; (7) ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja stvaram sreću i dovodim nesreću, ja, Jahve, činim sve to."
(Tužaljke 3:37-38)
"(37) Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio? (38) Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?"
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
Boris:
Novi Zavjet za Boga kaze da je Bog ljubav i stvarno neznam kakve veze ima ljubav sa spomenutim stavcima.Da li sama Biblija sluzi za stvaranje nevjernika?
24.04.2011. (20:05 .42)
|
Ivan Pernar vs. Barikade
|
|
Datum objave: 26.02.2011.
|
Iz taloga intertnosti, malodušnosti, učmalosti, apatije, tupila i letargije koji se dvadeset godina sustavno gomila i njeguje na ovim prostorima i kojim je do srži impregnirano samo tkivo prosječnog građanina u Hrvatskoj, neočekivano je iskočio Ivan Pernar, organizator nedavnih provjeda kojima poziva na ostavku Vlade zbog nedopustivog odnosa prema hrvatskim građanima.
Iako su prosvjedi imali elemente neorganiziranosti i kaotičnosti, a nisu poprimili ni masovnije razmjere, najbitniji razlog zbog kojega Ivan Pernar opravdano zaslužuje nepodijeljenu pozornost javnosti je sljedeći – čovjek je pokazao volju, spremnost i sposobnost preskočiti barikade! Ne samo one materijalne barikade od željeznih ograda i policijskih kordona, nego i one barikade u umovima hrvatskih građana koji su godinama, desetljećima i stoljećima kondicionirani da razmišljaju i ponašaju se kao zombiji koji, ovisno o potrebama njihovih pravih gospodara, služe svrsi – da čuvaju ovce, da budu topovsko meso, da pjevaju domoljubne pjesme, da ih se putem prikladno sročenih propisa i zakona, nameta i poreza, pljačka i gazi, da konzumiraju i ne postavljaju suvišna pitanja, ili da ih se jednostavno ignorira i vrijeđa kao što je to neposredno pred prosvjede učinila premijerka Jadranka Kosor svojom izjavom da su nezaposleni hrvatski građani zapravo lovci na beneficije Zavoda za zapošljavanje. Mladi Ivan Pernar pojavio se niotkud i uspio, takoreći, u treptaju oka, kanalizirati opravdano nezadovoljstvo građana neusporedivo bolje, odvažnije i suvislije od bilo koje aktualne političke opcije u Hrvatskoj.
Iako je, zbog zatečenosti prirodom ovako neobičnih prosvjeda to mnogima promaklo, Ivan Pernar iznio je i svoja viđenja političke i gospodarske situacije, kao i neke zbilja zanimljive i originalne ideje za izlazak iz sveprisutnog beznađa uzrokovanog kombinacijom neimaštine, bezidejnosti, razočaranosti i ostrašćenosti trivijalnostima poput Onurove brade. Premda je još rano za ozbiljnije prognoze, spomenutim osobinama srčani Ivan Pernar mogao bi se zaista pokazati kao ozbiljan igrač u beskrajno dugoj i dosadnoj političkoj utakmici između posrnulog HDZ-a koji je od svog postanka bio i ostao leglo nesposobnih, bahatih i pohlepnih jednodimenzionalnih dvoličnjaka i uspavanog SDP-a koji je, uz rijetke svijetle trenutke, uglavnom ostao dosljedan politici Račanovog "odlučnog možda".
Ivan Pernar unio je tračak nade u ovu do bola sumornu hrvatsku političku zbiljnost, što je, s obzirom na situaciju, samo po sebi uspjeh, a nadajmo se da će svojom daljnjom aktivnošću i političkim programom uspjeti preskočiti, a možda i srušiti još poneku barikadu.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
|
Budite glupi
|
|
Datum objave: 10.08.2010.
|
Šetam gradom neki dan i prođem kraj natpisa "Be stupid" (Budite glupi). Mislim se, kome je namijenjena ova poruka... zar ima netko kome je životni san biti glup? Možda netko misli da je, primjerice, djeci, umjesto da maštaju o tome kako će postati poznati umjetnici, Nobelovci, brilijantni znanstvenici ili izumitelji, najveća želja da postanu glupa kad odrastu?
Anyway, dođem doma, upalim TV pa u moru suvišnih podataka i nepotrebnih informacija skačem s jednog kanala na drugi u potrazi za nečim smislenim i gledljivim, pa se spotaknem na spot grupe Magazin koji još nisam vidio. Udarni dio refrena podsjeti me na onaj natpis "Be stupid":
"...nema slike, nema tona, nema, brate, više ja il' ona, bila bi nam lijepa beba, moje oči a na tebe cijela, pa da iz kolica vire crte tvoga lica"
Sačekam kraj spota da vidim je li natpis možda povezan s pjesmom, ali izgleda da nije... Zaintrigiran, proguglam po internetu i otkrijem da poruka "Be stupid" nema veze s pjesmom Magazina, s Big Brotherom, niti s Kerumom. Poruka je, naime, dio Dieselove reklamne kampanje.
Moram priznati da sam ostao zatečen iskrenošću ove marketinške aktivnosti jer se po prvi put susrećem s pokušajem navođenja ljudi na kupovinu ili konzumaciju ciljanih proizvoda otvorenim pozivom da budu glupi. Do sada se to obično radilo zaobilaženjem bilo kakvih aluzija na nedostatak inteligencije potrošača, osobito kupaca onih proizvoda čija je konzumacija, primjerice, nedvojbeno štetna i/ili besmislena.
Štoviše, tako su nastali i neki moćni imperiji – primjerice, duhanska industrija obogatila se uvaljujući ljudima bespotrebne proizvode nadražujuće arome i iritantnog mirisa, koji sadrže preko 400 toksičnih tvari (od kojih 43 kancerogenih), a mesna industrija svakodnevno ostvaruje golemi profit prodajući ljudima leševe nedužnih izmrcvarenih životinja čija je konzumacija dokazano povezana s najčešćim uzrokom smrti ljudske populacije u Hrvatskoj i u zapadnim zemljama – bolesti srca i krvnožilnog sustava.
Tko zna, možda mi se samo čini, a možda glupost doista ulazi u modu na velika vrata. Možda će u nekoj dalekoj budućnosti TV i radio postaje emitirati samo najgluplje reklame, možda će lažni proroci i vidovnjaci putem malih ekrana naivcima skupo naplaćivati besmislene tlapnje, a možda će čak i glavni grad Hrvatske jednom imati gradonačelnika koji će biti poznat, primjerice, po kopanju nosa.
Ne znam što će biti sutra, ali dok ovo pišem zahvalan sam na sitnim milostima – danas još ništa nisam doznao o Gotovčevima, o Mamiću, ni o Vlatki Pokos.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
|
Kako umiru anđeli
|
|
Datum objave: 14.07.2010.
|
Ima ljudi koji pse, mace i druge životinje iz kategorije tzv. "kućnih ljubimaca" doživljavaju kao predmete koji se po želji i potrebi mogu nabavljati ili odbaciti, ovisno o trenutnom raspoloženju ili o tome kako se ta "stvar" uklapa ili ne uklapa u planove za godišnji odmor ili novu garnituru namještaja. Nerijetko se dogodi da se ta nedužna, inteligentna, osjetilna bića s popisa stvari za jednokratnu uporabu nađu na cesti, odbačeni od onih koji su do jučer bili njihova jedina i najbliža obitelj, ruka koja ih hrani. Ako kojim slučajem prežive šok i pogibelji koje prijete na ulici, odbačeni "ljubimci" prije ili kasnije završe u nekom od prihvatilišta za napuštene životinje koji, prema važećem Zakonu o zaštiti životinja u Hrvatskoj, nemaju obvezu skrbiti o njima dulje od 60 dana.
Uvjeti u prihvatilištima često su takvi da je boravak u njima najprimjerenije nazvati mučenjem, a prihvatilišta, iako ih zakon izričito ne obvezuje na to, nakon isteka roka od 60 dana smiju usmrtiti svakoga od tih dobroćudnih i umiljatih stvorenja, što redovito i čine jer nemaju mogućnosti dulje se brinuti o njima ili jednostavno zato jer im se to ne isplati. Životinje često budu usmrćene i svega 3-4 dana nakon dolaska u prihvatilište, ponekad i puščanim metkom umjesto smrtonosnom injekcijom – naravno, zato jer je metak jeftiniji. Tako se ljudsko društvo odnosi prema bićima koja nam poklanjaju svoje beskrajno povjerenje i čija se razdragana lica nalaze na našim skupnim obiteljskim fotografijama, bićima poput anđela lišenih svake zlobe, pakosti i proračunatosti.
Životinje nisu igračke ni statusni simboli, a broj neželjenih "kućnih ljubimaca" je ogroman. Zato kastrirajte životinje o kojima skrbite ukoliko ne borave isključivo u zatvorenom prostoru. Ako imate dovoljno volje, vremena, ljubavi i mogućnosti skrbiti o nekoj životinji udomite je, ne kupujte i ne uzgajajte ih jer na svakog kupljenog "ljubimca" jedan iz prihvatilišta ili azila bit će usmrćen.
Na kratkom filmu možete pogledati kako završe životinje koje su imale sreće umaći kotačima automobila, gladi i zlostavljanju od strane vrste koja sebe voli nazivati "moralnom" i "suosjećajnom":
Link na filmić
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
|
Heroj!
|
|
Datum objave: 19.03.2010.
|
U jednoj kratkoj pauzi između kontempliranja o smislu života i patnje, traženja odgovora na vječito pitanje "Zašto smo tu?" i odvagivanju opravdanosti promišljanja svemira kao samo-stvorenog prostorno-vremenskog kontinuuma, naišao sam na jedan fascinantan uradak meni nepoznatog autora koji je iz temelja uzdrmao sve moje dosadašnje stavove i poglede na realnost i koji će nedvojbeno imati dalekosežan i dubok utjecaj na ljudsku svijest. Da ne duljim dalje, bez suvišnog komentara upućujem vas na navedeni uradak tek s prijevodom uvoda u spoznaju koja se može mjeriti samo s biblijskim otkrivenjem. Pripremite se jer nakon što odgledate ovaj uradak svijet kakvog poznamo više nikada neće biti isti:
"U ova teška vremena, moramo sami sebi postaviti nekoliko važnih pitanja. Možemo li vi, ja, naša djeca uistinu vjerovati da je ono što čujemo i vidimo na radiju i televiziji istina? Kako možemo znati da su naši stavovi uistinu naši? Kako možemo biti sigurni da se tihi glasovi mogu čuti i da nisu ušutkani u strahu? Ja vam mogu reći kako. Postoji jedna osoba kojoj možemo zahvaliti na svemu ovome. Ovoj osobi možemo zahvaliti na pružanju novih perspektiva. Ovoj osobi možemo zahvaliti jer nam je pružila izbor. Ova osoba pruža nam alternativu uniformitetu i kratkoročnom razmišljanju. Ovoj osobi dugujemo jer je običan dan učinila nečim posebnim. Dan kada ustajemo iz kauča pred našim televizorom i kažemo 'Promijenio/la sam svoje mišljenje!' Samo jedna riječ u potpunosti je primjerena ovoj osobi: 'Heroj!'"
Link na filmić
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
steeleova:
looooooool
21.03.2010. (21:45 .01)
|
Pažnja, pažnja, daje se na znanje!
|
|
Datum objave: 14.03.2010.
|
"Dobar dan, osjećam neodoljivu potrebu ubijati nedužna bića oko sebe bez ikakvog suvislog razloga i veliki sam poklonik masakra, pokolja i krvoprolića. Uživam drugim svjesnim i osjetilnim bićima iz razonode nanositi bol i patnju." Ako s ovom izjavom uđete u kakvu psihijatrijsku ordinaciju, ljubazno osoblje vjerojatno će vam bez odlaganja pronaći besplatan smještaj u nekom od renomiranih pansiona u Remetincu ili u pitoresknom ljetnikovcu na Ugljanu. Uz sobu s pogledom na željezne rešetke možda čak dobijete i jednu od onih specijalnih košulja na račun kuće. No jedno je sigurno – idućih nekoliko desetljeća možete zaboraviti na shopping u Importanne centru ili uživanje u podnevnom suncu na Korzu, Jarunu il' Stradunu.
Međutim, ako zabunom zalutate u kakvo lovačko društvo i umjesto psihijatru svoje krvoločne porive povjerite članovima jednog od takvih udruženja egzekutora, imate velike šanse da umjesto nagradnog putovanja u Vrapče dobijete dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja, ali i priliku za sasvim legalno ubojstvo iz zasjede nedužnih bića od kojih vam ne prijeti nikakva opasnost! Tako ćete, osim mogućnosti sudjelovanja u kreativnim, inspirativnim i plodnim filozofskim raspravama o bioetici ili specizmu koje se redovito održavaju u sklopu informativnih radionica lovačkih društava, dobiti i šansu ustrijeliti kakvu dobroćudnu macu, psa, lane, mrmota ili bilo koju drugu štetočinu koja se vlastitom krivnjom zatekne na prostoru kojega je neki altruist proglasio "lovnim područjem", a uz odobrenje veterinara i u naseljenom mjestu. Općepoznata je stvar da psi i mace redovito nanose goleme i nenadoknadive štete usjevima, voćnjacima, šumama i jezerima, da uzrokuju eroziju tla, a vrlo vjerojatno su odgovorni i za nedavni misteriozan nestanak 26 tisuća tona zaliha žita iz Đakovštine.
Svjesna povijesne zbiljnosti i neposredne opasnosti koja prijeti od tih štetočina, jedna hrabra skupina prosvijetljenih i odvažnih pripadnika lovačkog društva "Jelen" iz Mirkovaca pokraj Vinkovaca odlučila je riskirati vlastite živote i stati na kraj bludnom pohodu razigranih maca i pasa na takozvana lovna područja, pa i na same ulice Mirkovaca gdje gotovo da ne prođe dan da bande tih štetočina ne opljačkaju kladionicu ili otmu novčarku nekoj starici. Znajući da se možda neće živi vratiti iz akcije "skupnog lova na štetočine", hrabra četa lovaca naoružana tek pištoljima i dvocjevkama ipak se odlučila na protuudar strateški i tehnološki daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Mještanima Mirkovaca lovačko društvo "Jelen" izdalo je obavijest u kojoj ih upozorava da u dane provođenja predviđenog pokolja svoje pse, a osobito mace, drže zavezane u dvorištu jer će u suprotnom biti "odstrijeljeni na licu mjesta". Iako gramatički netočna, obavijest odiše širokogrudnošću i čovjekoljubljem svojstvenom samo pripadnicima skupina koji sebe nazivaju "lovci". Ali iz nekog nejasnog razloga hrvatska je javnost ostala zgrožena tim naumom lovačkog društva, a mještani Mirkovaca, osobito oni koji skrbe o anarhistički nastrojenim ljubimcima sklonima prkošenju uvriježenim normama doživotnog nenapuštanja dvorišta, propustili su prepoznati poruku mira i ljubavi u Urbi et Orbi stilu proglasa lovačkog društva "Jelen", pa su održali prosvjed protiv najavljenog i opravdanog pokolja svega što se miče a ne hoda na dvije noge.
Iako vjerojatno na nadlaktici ima istetoviran lik Mahatme Gandhija i njegovu poznatu izreku "Veličina naroda i njegov moralni napredak može se odrediti po načinu na koji postupa sa svojim životinjama", Đorđe Šimić, predsjednik lovačkog društva "Jelen" i potpisnik navedene obavijesti, zacijelo se čudi zbog čega ljudi ne cijene njegovu požrtvovnost i što to imaju protiv pripitih i naoružanih krvoloka koji vrebaju iz grmova pokraj livada ili ophodnji do zuba naoružanih polupismenih, povampirenih ubojica koji s puščanim cijevima zaviruju u vaša dvorišta u potrazi za "štetočinama".
Ali mene zanima nešto drugo. Iz kojeg razloga bratija nesuđenih podstanara kaznionica i umobolnica ima potrebu svojim udruženjima nadijevati imena kao što su "Jelen", "Fazan", "Kunić"? Možda da bi ljudima koji ne pate od poremećaja osobnosti djelovali manje zlokobno, manje nečasno, manje okrutno... Jer s obzirom na ono što rade i čime se bave, lovačkim društvima bi bilo daleko primjerenije da nose imena poput "Krvnik", "Stratište" ili "Treblinka". Ali možda bi tada građanima ove zemlje istina bila očitija i manje zamagljena pa ne bi više tako blagonaklono gledali na izdavanje dozvola za posjedovanje i nošenje oružja krvi žednim primitivcima i zadovoljavanje njihovih najnižih pobuda uz izdašne novčane potpore jedinica lokalne uprave i samouprave. Ali tko zna gdje bi nas to odvelo. Možda do kaosa, do potpune zabrane lova?! A to nikako ne smijemo dopustiti, jer ako zabranimo ubijanje nedužnih životinja možda jednog dana prestanemo ubijati jedni druge... a to nikako ne želimo da se dogodi.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
ljuta i ogorčena:
ovo je sramota i strahoa, šo su ti jadni psi i mačke skrivili ljudima, kako ih se općeože gledati kao štetočine, pa što oni rade da je toik oštetno, sramoa, samo ih sram može bit
19.03.2010. (17:00 .43)
|
Mia Begović – svjesno biće ili glavica salate?
|
|
Datum objave: 12.03.2010.
|
Udruga Prijatelji životinja ovih je dana objavila svoju listu najokrutnije odjevenih osoba na kojoj se kao perjanica našao Marko Grubnić, a u stopu su ga pratile Vlatka Pokos i Mia Begović. Potonja je promptno reagirala na ovu drskost usporedivši patnju životinja zlostavljanih radi krzna sa suzama i znojem jedne salate. Podršku joj je indirektno dao i dežurni dušobrižnik Zlatko Šimić koji je u svom autorskom uratku u jednim dnevnim novinama na sličan način agoniju deranja krzna s, vrlo često, još uvijek živih životinja, usporedio sa žvakanjem poriluka.
Potpuno bespotrebnu i ekstremnu patnju životinja koju podrazumijeva svaki krzneni artikl nerijetko relativiziraju oni koji pokušavaju prikriti ili iskriviti istinu, te oni koji ne znaju da je prema biološkoj klasifikaciji život na Zemlji podijeljen u pet skupina –prokarioti, protisti, gljive, biljke i životinje – te da se prema istoj znanstveno utemeljenoj klasifikaciji ljudi svrstavaju u skupinu životinja. Oni koji to ne znaju vjerojatno misle da je život, ne samo na Zemlji, nego i u čitavom svemiru podijeljen u dvije grupe – "ljudi" i "sve ostalo". U slučaju Mie Begović i Zlatka Šimića, ta antropocentrična vizija prostorno-vremenskog kontinuuma u kombinaciji s impozantnom sebičnošću i silnim neznanjem prerasta u egocentričnost nepojmljivih razmjera, pa se njihovo poimanje života vjerojatno može definirati podjelom u grupe "ja i moja uža obitelj" i "sve ostalo što je potpuno bezvrijedno ukoliko se ne može staviti u se', na se' il' poda se'".
Bez obzira na to što je znanost odavno dokazala da nije moguće osjećati bol bez središnjeg živčanog sustava, kojega za razliku od životinja biljke ne posjeduju, ovakvi neprikosnoveni autoriteti na području biologije, poput Mie Begović i Zlatka Šimića, svojim revolucionarnim dubokoumnostima uvijek iznova neumorno pokušavaju uzdrmati same temelje biologije i poznate nam stvarnosti. S obzirom da Mia Begović s glavicom salate uspoređuje bića iz skupine kojoj, prema ustanovljenoj biološkoj klasifikaciji, i sama nedvojbeno pripada, bilo bi zanimljivo doznati što dotična misli o toj poveznici?
Markica Grubnić brani svoje pravo da nosi, kupuje i promovira artikle proizvedene na krajnje okrutan način jer, eto, zakonom je to dozvoljeno pa svatko ima pravo na svoj izbor, a on očekuje da se njegov izbor ne samo tolerira silom prilika, već i poštuje. U ne tako dalekoj prošlosti postojali su robovlasnički sustavi i rasni zakoni koji su nekim ljudima davali za pravo posjedovati druge ljude i odlučivati o njihovim životima i smrti. Je li se društvo oslobodilo te povijesne ljage i zla tako što su moralni ljudi pristali poštivati "pravo na izbor" robovlasnika i nacista da se iživljavaju na "manje vrijednim bićima"? Naravno da ne. A siguran sam da je i tada bilo kojekakvih Grubnića koji su se zdušno pozivali na svoje "pravo izbora" da svoja polja pamuka natapaju tuđom krvlju i znojem, ili da poput dr. Mengelea vrše pokuse na manje vrijednom "materijalu".
Istina je da se u današnje vrijeme mediji rukama i nogama grebu za bilo što što bi moglo zainteresirati javnost, ali zar nam baš svačija demencija mora biti dostupna? Zar baš moramo imati pristup nebulozama svih onih koji su zanimljivi samo po tome što ne znamo zbog čega slušamo o njima – Marko Grubnić, Mia Begović, Gotovčevi, odred genijalaca iz pokojnog Big Brothera...? Možda će nas sutra na trafikama dočekati novine koje objavljuju izjave, fotografije i biografije isključivo onih ljudi koji žele biti u središtu pozornosti a da nitko ne zna zašto. Siguran sam da bi tamo Grubnići, Begovićke, Šimići kao i neki neuspješni kandidati iz prvog kruga natjecanja "Hrvatska traži zvijezdu" napokon zasluženo našli svoje mjesto pod suncem.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
Anonymous:
Mozda gdja Begovic sustavno proucava multidisciplinarnu problematiku vezanu za GMO pa ima saznanja o proizvodnji salate sa suznim zlijezdama?
30.03.2010. (14:12 .12)
|
Jesu li psi živa bića ili obični predmeti?
|
|
Datum objave: 24.02.2010.
|
Svega nekoliko dana nakon prosvjeda Udruge Prijatelji životinja u Zagrebu kojim se upozorava na bezumnost, besmislenost i krajnju okrutnost ubijanja svjesnih, emotivnih bića radi zadovoljavanja ispraznih hirova, to jest, radi krznenih bundi i odjeće od krzna, sličan zločin na kojega su ukazivali prosvjednici dogodio se u blizini Nove Gradiške kada je neimenovani alkoholizirani 31-godišnjak bez ikakvog razloga nasmrt premlatio dvomjesečno štene.
Prema hrvatskim zakonima za taj brutalni zločin počinitelju prijeti kazna od najviše šest mjeseci zatvora. Svoje ogorčenje tim barbarskim činom ali i neprimjerno malom kaznom koju predviđa Zakon o dobrobiti životinja za takav zločin građani su iskazali kroz inicijativu na Facebooku kojoj je u svega nekoliko sati pristupilo više tisuća građana u kojoj pozivaju na veću i primjereniju kaznu za počinitelja te objavu njegova identiteta. Pored inicijative na najpoznatijem online društvenom servisu, građani svoju indignaciju spram neprimjereno malih zakonskih kazni predviđenih za tako težak zločin iskazuju i potpisivanjem online peticije.
I doista, kakvo opravdanje može imati tako mizerna kazna i kakva se poruka šalje time što se zločincima i poremećenim osobama za iživljavanje nad nedužnim i bespomoćnim bićima na ovakav način zapravo više oprašta nego što ih se kažnjava ili liječi? Ne bi li za bezrazložno umlaćivanje životinjske bebe bilo primjerenije dugotrajno izopćenje iz društva ili liječenje u ustanovama zatvorenog tipa, umjesto packe po prstima?
Veliki čovjek Mahatma Gandhi jednom je rekao da se veličina neke nacije može odrediti prema načinu na koji postupa sa svojim životinjama, a sudeći prema besramno malim kaznama koje hrvatski zakoni propisuju za bezrazložno zlostavljanje i ubijanje nedužnih bića, morali bismo se duboko zamisliti nad sobom i nad vrijednostima koje određuju veličinu ovog naroda i svega što predstavlja od stoljeća sedmog.
Inicijativa na Facebooku:
ovdje.
Peticija za strožu kaznu počinitelju: ovdje.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
|
Hamlet iz Mrduše Donje
|
|
Datum objave: 07.01.2010.
|
Prateći kampanju predsjedničkog kandidata Milana Bandića ne mogu a da se ne sjetim Hamleta u Mrduši Donjoj i atmosfere iz tog starog hrvatskog filma kojom sve više odiše ozračje oko retorike, suradnika i čitave kampanje rečenog kandidata. U tom je filmu redatelj seoske predstave parafrazirao monolog Shakespearovog Hamleta "To be or not to be" u, kako se u filmu navodi, inačicu prikladniju našoj tradiciji "Il' ću ga ja njemu, il' će ga on meni!" Predsjednički kandidat Milan Bandić kao da je inspiraciju za svoju kampanju zdušno crpio baš iz te balkanizirane verzije Hamletove dvojbe pa se, u maniru Bukare, partijskog sekretara u Mrduši Donjoj, ne birajući sredstva okomio na svog protukandidata Ivu Josipovića, inače svog dojučerašnjeg stranačkog kolegu, kao i na stranku iz koje je potekao i u kojoj je ostvario karijeru.
Bandić je više puta dokazao da nedvojbeno ima nos za nanjušiti kako ljudi dišu (iako taj nos zna koristiti i u bitno drugačije svrhe), pa je doista uspio doprijeti do birača kojima su politička i osobna vjerodostojnost očito manje važne ili potpuno nevažne okolnosti pri odabiru osobe koja će zastupati državu i sukreirati njezinu vanjsku politiku.
Mobiliziravši desno i krajnje desno biračko tijelo Bandić je zapravo već sada postigao nevjerojatan uspjeh budući da je kao član SKH od 1980. (Savez komunista Hrvatske), a onda i SDP-ovac s rukovodećom funkcijom, uspio uvjeriti to glasačko tijelo da je upravo on borac protiv "crvene opasnosti". Bandić je dobio podršku desno orijentiranih birača kao domoljub koji nije rođen u Hrvatskoj niti je sudionik Domovinskog rata. Dobio je podršku kao vjernik koji je pijan vozio automobil i bježao od policije a navodno i isposlovao otkaz policajcu koji nije pao na Bandićev šarm. Prekršio je i sakrament braka kako bi, navodno, isposlovao mogućnost otkupa dva društvena stana umjesto jednoga, koliko je po zakonu imao pravo, iako tvrdi da mu je obitelj svetinja i sve u životu. Bandić je kandidat koji se predstavlja prvenstveno kao čovjek a otvoreno se i izrazito bahato u kampanji služi neistinama i podmetanjima na koje je do sada zbog kršenja promidžbenih standarda reagiralo čak i Državno izborno povjerenstvo. Izdavačka kuća Dallas Records zabranila je daljnju neovlaštenu uporabu glazbe iz filma Star Wars za koju je Bandić na RTL-ovom sučeljavanju promptno i izričito izjavio da ima sve potrebne dozvole, a Udruga dragovoljaca Hrvatske ratne mornarice prosvjedovala je zbog krivotvorenja njihove podrške Milanu Bandiću od strane njegovog stožera.
Pogledajte isječak klikom na sliku:
S obzirom na okolnosti, neovisno o ishodu predstojećih predsjedničkih izbora, Bandiću već sada treba čestitati na uspjehu u pribavljanju potpore značajnog broja birača, a osobito desno orijentiranih.
No, kako bilo, bez obzira na političke stavove koje zastupaju različiti političari, stranački ili nestranački, lijevi ili desni, ovi ili oni, zbog fenomena zvanog Milan Bandić kao nezaobilazno se nameće pitanje predstavlja li vjerodostojnost uopće nekakav kriterij kod većine birača? Može li hodajući paradoks vjerodostojno predstavljati sebe, a kamoli državu? Koliku i kakvu osobnu i političku težinu imaju karakteri koji su samima sebi dijametralna suprotnost? Naravno, ta su pitanja relevantna samo ukoliko zanemarimo smisao i motivaciju iz uvodne dvojbe "Il' ću ga ja njemu, il' će ga on meni."
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
|
Sanader i Bandić – kraljevi političke dvoličnosti
|
|
Datum objave: 04.01.2010.
|
Nije neobično da političari ponekad pribjegavaju manipulaciji u svrhu izbjegavanja odgovornosti ili ostvarivanja vlastitih interesa. No, posljednjih je dana hrvatska javnost imala priliku svjedočiti pravom festivalu političkog licemjerja kakvog se ne bi posramili niti najveći bjelosvjetski muljatori i hohštapleri.
Trećeg dana 2010. godine imali smo zadovoljstvo uživati u teatralnom pokušaju povratka na političku scenu odbjeglog premijera Ive Sanadera koji je svojedobno poželio voditi državu i koji je bio na njezinu čelu dva nepuna mandata, da bi se u jednom, za državu vrlo osjetljivom, trenutku predomislio i odlučio dati petama "malo vitra", a onda ponovno nakon nekoliko mjeseci čvrsto odlučio da ipak želi biti nezaobilazan čimbenik u političkom životu hrvatske zbilje.
Nevjerojatna je već sama činjenica da je osoba koja ne zna gdje bi i kud bi sama sa sobom uopće mogla vršiti dužnost najodgovornije političke figure u državi, ali ono što je apsolutno zapanjujuće u čitavoj priči je to što je upravo taj prevrtljivac svojedobno odluku šefa SDP-a Zorana Milanovića da se ne kandidira za hrvatskog premijera posprdno komentirao sa "pišit ću, kakit ću". Isti taj licemjer za neuspjeh na predsjedničkim izborima ima obraza prozvati Andriju Hebranga kojega je osobno predložio za kandidaturu, a za deficit u vodstvu svoje stranke prozvati Jadranku Kosor koju je osobno imenovao svojom nasljednicom i kojoj, u gotovo istoj rečenici, istovremeno izjavljuje podršku i optužuje je za prodaju državnog teritorija Slovencima, tj. za izdaju nacionalnih interesa.
Nešto kasnije, u istom danu, na RTL-ovom sučeljavanju u drugom krugu predsjedničkih izbora dogodila se još jedna nevjerojatna erupcija dvoličnosti. Naime, poput kakvog dežurnog dušobrižnika, Milan Bandić nas je upozoravao na povratak jednoumlja, na crvenu opasnost, te na podvale koje stižu iz Goebbelsove marketinške mašinerije. Da ga netko prvi put vidi i čuje vjerojatno bi pomislio da se radi o nekome tko je kao dijete s križnog puta umakao boljševičkom metku na bleiburškom polju i koji je od tada svoje isposničke dane proveo u strahu od Staljinovih orgulja u kakvom sjemeništu ili samostanu moleći krunicu i družeći se s fratrima i molitvenikom. No, začudo, Milan Bandić je čovjek koji je svoju karijeru izgradio upravo u socijaldemokratskoj partiji, u kojoj je proveo dva desetljeća, u kojoj je bio do jučer i kojoj može zahvaliti na svemu što ima kao i na tome što su ljudi uopće i čuli za Milana Bandića.
Taj glumac s jednom ulogom u životu (onom u kojoj stalno gleda u pod hineći samozatajnost i izbjegavajući suvislo odgovarati na pitanja kroz recitiranje ispraznih floskula) uvjerava nas da nije važno što ne zna engleski jezik (iako tvrdi da zna) jer se on, eto, ponosi svojim materinjim jezikom i svojom kulturom po kojoj će se čitav svijet prepoznavati hrvatske vrijednosti kada on postane predsjednik države. Iako taj promicatelj hrvatskog jezika i kulture ne zna da se ne kaže "labaratorij" nego "laboratorij", te da kopanje nosa na stadionima i valjanje u blatu zasigurno nisu vještine koje će pomoći Hrvatskoj da se izvuče iz krize i uvesti je u Europu, on je uvjeren da građani baš takvoj osobi trebaju povjeriti mandat za obnašanje ključne dužnosti u državi koja je predstavlja u svijetu i sukreira vanjsku politiku.
Milanu Bandiću njegova obitelj znači sve u životu. Iako mu obitelj, kako tvrdi, predstavlja svetinju, navodno mu nije bio osobiti problem svojedobno razoriti bračnu zajednicu kako bi mogao zaobići zakon i otkupiti dva društvena stana umjesto jednog. Kako bi potkopao prilično neupitan integritet svog protukandidata Ive Josipovića, pokušao ga je kompromitirati, ali mu nije mogao iskopati ništa ozbiljnije od navodnog iskorištavanja povlaštenog položaja kako bi došao do svoje ušteđevine (nota bene, svoje ušteđevine), pa mu to spočitava kao da se radi o kakvom smrtnom grijehu, dok se deseci, možda i stotine, ozbiljnih kaznenih prijava protiv Bandića istovremeno "odmaraju" u ladicama ureda Državnog odvjetnika Bajića. Pri tom Milan "iz stvarnog života" uporno prešućuje koliku je zaradu svom kumu priskrbio za nabavu javnih WC-a, a za stanovitog gospodina Rađenovića i njegove probleme s kičmom radišni Milan vjerojatno nikada nije niti čuo.
Sanader i Bandić svojim su najnovijim istupima nedvojbeno zaslužili titule kraljeva dvoličnosti. Pitanje je ima li hrvatskih građana, izuzev onih koji redovito ispunjavaju nevažeće glasačke listiće i članova užeg kruga obitelji bivšeg premijera i aktualnog zagrebačkog gradonačelnika, kojima nije zasmetala ova "osebujna" retorika rečenog dvojca bez kormilara? Ishod ove, blago rečeno, neobuzdane retoričke travestije pokazat će je li Hrvatska konačno zrela za obračun s agresijom na ljudsku inteligenciju i dostojanstvo svakoga onoga tko smatra da te osobine doista i posjeduje.
Komentirajte članak:
Komentari čitatelja:
Vijesti-Hr.com
|
|
D 0 U 2580 |
